Njegova priča počinje 2000. godine, kada je sa svojim bratom blizancem, kao dvomjesečna beba, počeo živjeti u ovom Domu. “Imam brata blizanca, Damira Kovačevića. Nas dvojica smo rođeni 8. decembra 1999. godine, a u Dom smo došli 20. januara 2000. godine. Možda imam još nekog brata i sestru, a da ja to ne znam”, kazao nam je Zlatan.

Kao bebe su imali problema s plućima, a medicinsko osoblje koje radi u Domu ih je održalo u životu. “Da njih nije bilo možda ni mi sad ne bi bili živi. Mogu reći da je nam je ovaj dom pružio život”, sjetno će Zlatan.

Iako ima svog rođenog brata, on svu drugu djecu s kojima je odrastao smatra braćom i sestrama, te se skoro svaki dan viđaju. Unatoč tome, kaže da je teže djeci koja nemaju rođenog brata ili sestru jer će kad-tad i oni morati izaći iz doma i nastaviti svoj život sami na nekom drugom mjestu. “Brat i ja, ako na primjer po završetku školovanja želimo stan, odmah možemo sve troškove dijeliti i bit će nam lakše”, pojasnio je.

U “Kući za mlade” sve dok ne stanu na svoje noge

U Dječijem domu “Bjelave”, Zlatan je živio do prošle godine kada je prešao u “Kuću za mlade” koja se nalazi u Vogošći. Tu borave djeca bez roditeljskog staranja kada napune osamnaest godina i sa njima je jedan odgajatelj. Zlatan će u "Kući za mlade" boraviti sve dok ne završi svoje školovanje i dok ne nađe posao. “Dok smo pod ovim krovom, imamo punu podršku za nastavak školovanja, a potom bi trebali da nađemo posao i da napustimo ovu kuću”, naveo je Zlatan.

Posao traže sami ili uz pomoć direktorice doma u kojem je Zlatan boravio. Naravno, tu je i pomoć organizacije “Hope and Homes for children” čiji je cilj da smanji broj djece u svim domovima za djecu bez roditeljskog staranja u BiH. Kad nađu posao, u “Kući za mlade” mogu boraviti još šest mjeseci, kako bi prikupili nešto novca i našli sebi stan, nakon čega prestaje institucionalna briga za njih. “Uglavnom budemo podstanari i radimo. Ipak, prvih šest mjeseci nakon izlaska iz doma imamo punu podršku organizacije “Hope and Homes for children. Oni nam, zavisno da li je u pitanju šest mjeseci ili cijela godina, uplaćuju određeni dio novca, kako bi nam to pokrilo režije dok ne snađemo u potpunosti”, objasnio nam je Zlatan.

Podrška države izostala…po ko zna koji put

Podršku imaju samo od ove organizacije, ali ne i od države. Iako Zlatan ništa ne traži, smatra da bi im država na neki način trebala pomoći. “ Trebala biti tu da nam na neki način barem malo pomogne dok ne stanemo na noge. Naravno, radili smo i jedan projekat šta bi nam mogli omogućiti jeftinije kirije ili da kamate za kredit budu manje”, rekao je Zlatan.

Ono što mu nedostaje je Dom u kome je odrastao, jer je jako vezan za njega. Navikao je da je uvijek neko uz njega i da ga neće ostaviti, a u “Kući za mlade” se ipak mora sam o sebi brinuti. Zlatanu posebno nedostaju prijateljice, blizankinje Azra i Jasmina. “Kad sam izlazio iz Doma, njih dvije su mi najviše falile jer sam s njima od samog rođenja”, istakao je.

Roditelji nikad nisu došli da vide kako sam

Svoje roditelje nikad nije vidio, niti upoznao, jer ga nikad nisu posjećivali, ali kako biva stariji, uopšte i nema želju da ih vidi, i kako kaže, nema nikakav problem s tim. “Pričali su mi da je moj otac jednom dolazio i da je tražio da nas vidi, međutim, nije bilo mogućnosti da ga prime jer nije imao dozvolu socijalne službe. Ipak, ima roditelja koji svaki dan dolaze da vide svoje dijete, da bar budu blizu njih, a moji za 18 godina nikad nisu došli da vide kako sam, tako da ni ja nemam volje za razgovor s njima”, ispričao je Zlatan.

S druge strane, kada bi mu se pružila prilika da dođe do njih, pitao bi ih zašto nikad nisu došli da ga vide i pitaju kako je. “Možda bih im i oprostio da su jednom došli, ali svi mi govore da se prvo trebam raspitati šta se tačno desilo, međutim, ja mislim da to uopšte ne treba tako, jer ako iko zaslužuje moju ljubav, onda je to osoblje Dječijeg doma “Bjelave” u kojem sam ja boravio 18 godina i sve te godine dobijao ljubav i pažnju od njih”, rekao je Zlatan.

Drugoj djeci koju su roditelji napustili poručio je da ne misle puno o njima, nego da misle isključivo o svojoj budućnosti, to jeste šta će i kako će kad izađu iz doma. “Razmišljanje o roditeljima im može biti prepreka, jer ako o tome budu mislili onda će im biti teže. Trebaju misliti samo o tome kako će završiti svoju školu. Ja uvijek gledam deset godina unaprijed, znam koji su moji planovi i tome sam usmjeren”, ističe Zlatan.

Ono što nam je otkrio jeste i to da piše knjigu o svom životu, te da zbog toga često ide u dom kako bi razgovarao s ljudima koji su sve vrijeme bili uz njega. Ipak, detalje nam nije htio otkriti dok sve ne bude finalizirano.

Zlatanova ambicioznost i volja za životom je nešto što se jako rijetko sreće među mladim ljudima. Iako je dijete koje je odraslo bez roditelja, zahvalan je svima koji su mu pružili priliku da ima normalan život, da se školuje i pokuša ostvariti svoje snove jer to je ono što ga čini sretnim.

Preuzeto sa interview.ba